среда, 24. јун 2015.

Vizija budućnosti Kompanije?

" 'Oću l' monolog ili recitaciju?"

Kraj dvehiljaditih godina je po rečima menadžmenta bio izuzetno uspešan, a Kompanija je od gubitaša postala vodeća u regionu. Spremali su se veliki planovi (o kojima je bilo reči još dok sam radio u Kompaniji) da se cela Kompanija preseli u Surčin. Interesantno je da je par meseci posle toga Kompanija prodata i praktično se ugasio jedan brend koji je bio jedan od najjačih u Srbiji. Malo više o tome se može pročitati iz intervjua koji je tadašnji generalni direktor Kompanije dao "Progressive magazinu" za broj 48 iz maja 2008. godine. Ovde ćemo se osvrnuti samo na neke najzanimljivije detalje, koji će možda dati odgovor zašto se to dogodilo.

"...tako da se Centroproizvod 2004. kada je privatizovan, nalazio u finansijski teškoj situaciji."

Zanimljivo, zaposlenima je uvek servirana priča da je izvršena dokapitalizacija, a ne privatizacija. Ali, idemo dalje.

"Sada je to firma koja zapošljava 550 radnika..."

U vreme kad sam počeo da radim u "Centroproizvodu", bilo je (po nezvaničnim informacijama, jer je dosta zaposlenih bilo godinama angažovano preko Omladinske zadruge) zaposleno oko 700 radnika, od toga 400 u proizvodnji, a 300 u ostalim službama (odnos 1,33:1). Jedna od primedbi novog menadžmenta je bila da je broj zaposlenih van proizvodnje nedopustivo veliki i da je to glavni uzrok gubitaka. U razgovorima sa zaposlenima koji su ostali u "Centroproizvodu" posle mog odlaska, došao sam do informacije da je broj radnika u proizvodnji smanjen na 300, pa ako je podatak o 550 zaposlenih tačan (a ne vidim zašto ne bi bio), onda je odnos proizvodnje i neproizvodnje 300:250 (1,2:1). Prema tome, broj radnika van proizvodnje jeste bio smanjen, ali se odnos u njihovu korist povećao.

"...razlika između mašina i ljudi je što mašina može da radi do 75 odsto kapaciteta, a čovek može i sa 150, 170 i 220 odsto kapaciteta..."

Ovo su radnici u proizvodnji nebrojeno puta iskusili na spostvenoj koži.

"...što znači da je neophodno da imate visoko motivisane ljude unutar kompanije..."

...kojima godinama nisu bile povećavane plate iako je obim posla bio sve veći...

"...i ljude sa adekvatnim znanjem (podvukao ja) i sposobnostima, koji mogu da bilo koji zadatak i ideju sprovedu u delo."

Po mom odlasku iz Kompanije, na to radno mesto nije primljena osoba sa fakultetom (a to nije jedini primer).

"Bliska budućnost Centroproizvoda je nova fabrika. O kakvoj fabrici je reč?
U novoj fabrici ćemo proizvoditi isto što smo proizvodili i do sada. Ideja je počela od objedinjavanja pogona, jer mi sada imamo tri fabrike. U Surčinu imamo značajne građevinske kapacitete, tako da je najlogičnije da kompletna proizvodnja bude tamo. Ta se ideja rodila pre dve godine. Odlučili smo da napravimo jednu fabriku koja će zadovoljiti naše kapacitete u narednih deset godina. Razvili smo projekat koji treba da predstavlja jednu izuzetno modernu i sofisticiranu proizvodnju hrane. To je projekat koji će se raditi u fazama i koji pretpostavljam da će kompletno biti gotov za tri godine, a početak će biti najkasnije do septembra ove godine. Radićemo je u fazama, jer želimo da osiguramo neometanu proizvodnju, i da to uradimo na najpametniji mogući način, osiguran od svih mogućih rizika. Kapaciteti zavise od kategorije, ali ako su sadašnji negde oko 20 do 30 hiljada tona na godišnjem nivou, kapaciteti će biti četiri do pet puta veći. To vam govori i o namerama da u narednih deset godina planiramo da budemo pet puta veći nego sada. U poređenju sa volumenom iz 2004. mi smo se duplirali, a smatramo da je to samo nagrada tržišta za vrednosti koje zastupamo i za način na koji poslujemo."

Čekaj malo, stani! Nešto ovde nije u redu. Ovo je intervju iz 2008. godine, je li tako? Znači, gradi se, ako sam dobro razumeo, fabrika koja će da zadovolji potrebe "Centroproizvoda" do 2018? A šta se dogodilo 3 godine kasnije?

Ista priča o viziji proširenja se pričala i kasnije, pogon u Bavaništu je bio u planu za proširenje, pominjala se i kupovina "Droga Kolinske", povećanje broja radnika, a sve uz već pominjanu izjavu da od prodaje "Centroproizvoda" nema ni govora. Šta je od te vizije ostalo, pokazalo se na kraju, već pominjanom izjavom da je dovođenje "Dr Oetkera" i "Nestlea" najveći uspeh. Složio bih se sa time u drugoj situaciji, ali nisam baš siguran koliki je uspeh što je po tu cenu prestala da postoji jedna od najpoznatijih domaćih firmi (da ne kažem Kompanija).

среда, 10. јун 2015.

Nije Žerar Pike, već puj pike (ne važi)

"Kraj će biti veoma tužan... Samo se vi smejte!"


Ostao sam dužan cenjenim (a do sada verovatno već i smorenim) čitaocima završetak priče o mom finansiranju postiplomskih studija od strane "Centroproizvoda". Pa, da završim i tu epizodu...

Došlo je vreme za upis postiplomskih studija. U međuvremenu sam se rešio statusa pripravnika i nadao sam se da su neprijatne epizode ostale iza mene (svaki početak je težak, ali da je težak i nastavak...). Po završetku jednog od redovnih sastanaka sa direktorom razvoja, podsetio sam ga na obećanje koje mi je dao prilikom razgovora za posao o tome kako će firma finansirati završetak mojih postdiplomskih studija. Njegov odgovor je bio da firma trenutno stoji malo lošije nego ranije, ali pošto je u pitanju samo jedna godina, da ja konkurišem i da ne brinem o tome. Naravno, i konkurisanje za potdiplomske studije se plaćalo (i to ne baš malo, u pitanju je bilo dobrih 20% moje ne baš velike plate, a u to vreme supruga mi je bila bez posla, jer se neposredno pre toga porodila), međutim, tada mi je bilo obećano da će mi to biti refundirano, tako da sam stisnuo zube i odvojio novac za konkurs od dečijih usta.

Prethodne radnje konkurisanju na postiplomske studije (to čitaoci koji su ih završili znaju, ali vredi sa tim upoznati i ostale) podrazumevaju i pronalaženje mentora koji daje saglasnost kandidatu za upis i određivanje teme za magistarsku tezu. Pošto sam pronašao profesora koji je trebalo da mi bude mentor i dogovorio se sa njim oko teme, prikupio sam sva potrebna dokumenta i uplatio konkurs. Ubrzo sam bio obavešten da sam primljen i da je potrebno uplatiti školarinu kako bih se upisao.

Obavestio sam direktora razvoja o tome, rekavši da bi trebalo uplatiti školarinu. Međutim, bio sam hladnokrvno otkačen pričom da firma sada nema para i da neće moći da finansira moje školovanje. Kad sam mu rekao da sam već konkurisao (i pri tome izdvojio priličnu svotu novca za konkurs), samo mi je rekao da pošaljem uplatnicu, pa će videti da li to može da mi se refundira. Verovatno već pogađate da od refundiranja nikad ništa nije bilo. Žao mi je samo što nisam sačuvao uplatnicu, da je uramim i okačim na vidnom mestu, kako bi me stalno podsećala da ljudima ne treba verovati. Tako se i ova epizoda završila neslavno, a nekako posle toga direktor razvoja nije sa zaposlenima u laboratoriji držao sastanak svake nedelje...

Post Scriptum 1: U toku mog kasnijeg rada u "Centroproizvodu" saznao sam da su pojedinim zaposlenima (u periodima i pre i posle mog dolaska) finansirane postdiplomske studije, pravosudni ispiti i još štošta. Marfi ili Orvel?

Post Scriptum 2: Posle ove epizode, izgubio sam volju za daljim usavršavanjem. Nazovite me sujevernim, ali moja ambicija da se dalje školujem mi nije donela ništa dobro, pa sam od toga odustao.

Post Scriptum 3: Sasvim slučajno, desilo se da sam nešto ipak dobio od firme, a to je bio kurs Visual Basic-a. Vršena je anketa o tome ko bi iz firme želeo da ide na kurs računara. Pošto sam već imao neka znanja iz te oblasti, nisam želeo da idem na osnovni kurs računara, ali interesovalo me je koliko bi koštao ovaj kurs (mada teško da bih mogao da izdvojim novac za njega), pa sam zvao školu računara u kojoj su ove obuke bile organizovane da pitam. Nekako je došlo do greške, pa su me upisali na kurs i naplatili od firme! Direktor razvoja je besneo zbog toga, ali nije bilo povratka, jer je novac već bio uplaćen. Eto, da se pohvalim da sam bar nešto uspeo da izvučem...

уторак, 9. јун 2015.

Jednakost ili jedna kost

"Sve su životinje jednake, ali neke su jednakije od drugih."


Kao što sam ranije napomenuo, posle 6 godina radnog iskustva doživeo sam tu "čast" da budem pripravnik. Bez obzira na to, kad je šefica laboratorije otišla na odmor, već spominjani direktor razvoja je naložio da je ja zamenjujem (s jedne strane logično, jer sam bio sledeći iza nje po rangu u laboratoriji, a s druge strane totalno nelogično, jer sam zvanično bio pripravnik kome se daje odgovornost da potpisuje izveštaje o prijemu robe! Da je samo ovo bilo nelogično u toku mog rada u "Centroproizvodu", ovaj blog verovatno nikada ne biste ni čitali. Treba li da napominjem da kad god sam menjao šefa laboratorije, nikakvu naknadu za to nisam dobijao?), a kada se šefica vratila sa odmora, ponovo sam mu spomenuo da je jedno rekao na razgovoru za posao, a da je u stvarnosti ispalo nešto sasvim drugo. (Nisam mu samo tada to napomenuo, već svaki put kad bih ga video, a on je, kao nadređeni direktor, jednom nedeljno držao sastanak sa zaposlenima u laboratoriji, tako da sam ga redovno upozoravao na moj problem.)

Nije on bio jedini koji je stalno slušao priče o tome kako sam zakinut za platu (od ljubavi, koliko god ona bila lep osećaj, ne može da se živi!), već sam svima u pogonu izašao na vrh glave sa tom pričom. Neki su to odobravali (naročito šefica, koja se svojski zalagala da mi se status pripravnika što pre ukine), većina je bila ravnodušna (GSP - Gledaj Svoja Posla, sasvim logično), a, bogami, bilo je i onih koji su otvoreno negodovali svaki put kad bih se bunio. Takvima sam jedino mogao da kažem da se zapitaju kako bi se osećali kada bi neko nijma skinuo 20% od plate ni zbog čega. Naravno da ih to nije ni malo pogađalo (začudio bih se da je bilo drukčije).

Pošto sam, kao pripravnik, imao pravo na proporcionalni godišnji odmor u skladu sa stažom provedenim kao pripravnik, podneo sam u jednom trenutku zahtev, koji su mi glatko odbili uz obrazloženje da sam iskoristio godišnji odmor u staroj firmi! "Kakvoj, bre, prethodnoj firmi", upitao sam, "pa ja sam pripravnik?" (Osim toga, ako se sećate, ranije sam napomenuo da se raspusti u prosveti nisu računali u godišnji odmor, tako da nije stajala ni priča da sam iskoristio odmor u prethodnoj firmi.) Odgovor je ponovo glasio da sam koristio odmor u prethodnoj firmi. Tada mi je postalo jasno da to žongliranje da "sad jesam pripravnik, sad nisam" ustvari samo vodi u situaciju koja firmi odgovara, a meni ne odgovara, sa verovatnim ciljem da se postavim na mesto koje mi je bilo namenjeno. To "postavljanje na mesto koje mi je bilo namenjeno" se (kao što ćete videti kasnije) nastavilo sve do mog odlaska iz firme...


Ipak, ti moji protesti su u jednom trenutku urodili plodom: posle 7 ili 8 meseci rešili su da mi omoguće polaganje pripravničkog ispita (još jedan apsurd; živo me zanima da li postoji još neko ko je dva puta polagao pripravnički ispit!), tako da sam se jedne bede koja nije trebalo da mi bude za vratom rešio (ne bez velike muke, jer sam kasnije čuo da je bilo nagovaranja komisije - zamislite, i komisiju su formirali! - da me obore na ispitu!). Kada sam se konačno rešio statusa pripravnika i stekao punu platu, po firmi se proširila priča (potekla iz Surčina - pretpostavljam ko i zašto stoji iza te priče, ali neću da ovde iznosim ništa što nije provereno tačno) kako mi je učinjen veliki ustupak jer mi je skraćen pripravnički staž i da to nikad nikom u istoriji firme nije učinjeno! Moji kontraargumenti da ni nikad u istoriji firme niko ko je imao 6 godina staža u istoriji firme nije bio pripravnik, da mi je učinjena finansijska šteta i da bi to trebalo da mi se nadoknadi nisu nikoga ko je o tome odlučivao doticali. Na žalost, nije to bila jedina beda koja je snašla mene, a i druge...



Post Scriptum 1: Niko ko je prešao iz druge firme u "Centroproizvod" ni pre ni posle mene (bar dok sam ja radio tamo), čak i ako je bio raspisan konkurs za pripravnika, nije bio primljen kao pripravnik. Čak su i godišnji odmor koji nisu iskoristili u staroj firmi mogli da iskoriste (poznat mi je slučaj jedne zaposlene koja se javno hvalila da je u staroj firmi iskoristila ceo odmor, a da je, čim je došla u "Centroproizvod", posle nedelju-dve dobila još jedan ceo godišnji odmor! Drugi ipak nisu bili toliko bezobrazni i uzimali su deo odmora - sad, da li ceo ili deo koji je bio stvarno neiskorišćen, ne znam). Otud je priča o tome kako su neki zaposleni jednakiji od drugih sasvim izvesna.

Post Scriptum 2: Celo nerviranje oko plate, pripravničkog staža i godišnjeg odmora, kao i kasnija dešavanja, prouzrokovali su mi jake bolove u želucu, zbog kojih sam više puta morao da idem na bolovanje (sreća u nesreći je bila što se tada zbog bolovanja nije odbijalo od plate toliko koliko se sada odbija; o mojim bolovanjima i o bolovanjima uopšte čitaćete u jednoj veoma poučnoj priči). Na kraju mi je kod gastroenterologa (onaj odvratni pregled sa gutanjem sonde) konstatovano da imam hronični gastritis. Ne kažem da sam ga zaradio u "Centroproizvodu", verovatno je i ranije postojao afinitet ka tome, ali da su sva dešavanja na poslu pogodovala bržem razvoju, to je izvesno. Na moju sreću, gastritis nije prerastao u čir (bar za sada).

Marfi ili Orvel? Pitanje je sad...

"Kada do samog kraja duge
za srećom stigneš iz daleka,
tamo je Marfi da ti kaže:
Na drugom kraju sreća te čeka."

Kao što ste već pročitali, moj sam početak u "Centroproizvodu" nije bio put posut ružama. Ustvari, jeste, ali ne cvećem, već trnjem. Da li je u pitanju Marfijev zakon, pa su se neprijatne situacije dešavale samo meni, ili je u pitanju činjenica da su neki zaposleni uvek bili jednakiji od drugih, prosudite sami, a ja sam ipak sklon da poverujem da je čika Orvel umešao prste u celu priču, tim pre što sam se i u kasnijem hodu (po mukama) mnogo puta nabo na trn.

Elem, dođe vreme da primim svoju prvu osakaćenu platu na novom radnom mestu. U to vreme još uvek nije bilo obavezno da se plate primaju preko tekućeg računa, već su pojedini radnici platu primali i na ruke. Ja sam na prethodnom poslu primao platu preko tekućeg računa, čije sam podatke uredno dostavio finansijama. Nemalo sam se iznenadio kada mi plata nije legla na račun (već sam ranije napomenuo da su plate bile redovno isplaćivane, tako da o nekom kašnjenju plate nije bilo ni govora). U pogonu u kojem sam radio je postojala ispostava finansijske službe (u kojoj su radile dve zaista divne žene), gde su mi rekli da je verovatno broj mog tekućeg računa negde zagubljen i da bi trebalo da je moja plata među platama koje se isplaćuju na ruke (na dan isplate te plate su se dostavljale kod njih u kancelariju, ali uvek se desilo da neko ne podigne platu tog dana, pa da neke plate ostanu kod njih sve dok ih radnici ne podignu, a to je znalo da potraje danima, tako da im situacija nije bila sumnjiva, a i ja sam tada bio nepoznat velikom delu zaposlenih u pogonu), a da će one javiti u Surčin moj broj tekućeg računa da se to ispravi.

Ne lezi vraže, ni među kovertama sa platama nije bilo moje plate! Ni tamo, ni ovamo, platu nisam dobio ni na tekući račun, ni na ruke! Šta znači ostati bez plate, ne treba ni da objašnjavam. Ponovo sam zapucao u Surčin (nikad mi ništa dobro nije donelo kad god sam išao tamo), gde su mi rekli da je moja plata uplaćena na tekući račun! Ja im kažem da nisam dobio platu na tekući račun, pa mi onda oni kažu da mi je onda poslata plata, ja kažem da ni to nije slučaj i tako u krug. Na kraju, posle gomile peripetija, nekako sam izvukao svoju platu tek negde pred sledeću isplatu. Kako sam do tada preživeo, ne želim da se sećam. Slična situacija se ponovila još par puta, sve dok se situacija nije stabilizovala i dok nisam počeo da redovno primam platu na tekući račun. (Najveći apsurd je bio da mi je plata obračunavana kao pripravniku, a uredno mi je obračunavan i minuli rad na pripravničku platu!) Koliko me je sve to (i naredni događaji) koštalo zdravlja i živaca, o tom potom.

Slična situacija se dogodila i par godina kasnije. Bio je deljen neki višak, ne sećam se tačno koliki, ali u pitanju je bio dobar iznos. To je isplaćeno svima u pogonu na ruke, osim meni! I tada mi je trebalo nekoliko dana da izvučem taj novac, za koji u prvom trenutku niko nije znao gde se nalazi.

Definitivno, Orvel je u pitanju. Zašto sam ubeđen u to, saznaćete u nastavku.

Mala greška u računu, ili: Kvaka 44

"Sve su firme šampionske, razlika je samo u kompenzaciji."


Došlo je vreme da zloupotrebim ovaj blog i da malo opišem kako se moja malenkost (na žalost) našla u "Centroproizvodu". Ipak, kasnije ćete shvatiti da je i ta zloupotreba u cilju razjašnjenja nekih odnosa u pokojnoj firmi, jer baca svetlo na razne misaone procese koji su se odvijali unutar nje.


Pre nego što sam zasnovao radni odnos u "Centroproizvodu", radio sam kao profesor u školi koja je bila toliko blizu mesta na kojem sam u tom trenutku stanovao da sam na posao mogao da idem peške. Koliko god bio ozloglašen, rad u prosveti ima i svojih prednosti: razni raspusti (koji se u to vreme - ne znam kakva je sada situacija - zvanično nisu računali kao godišnji odmor, zašto to naglašavam, budite strpljivi i nastavite sa čitanjem, pa će vam biti jasno; druga je stvar to što zaposleni u prosveti nisu bezobrazni da još pored raspusta traže i da koriste odmor, ili bar meni lično nije poznat takav slučaj), radno vreme koje je kraće od 8 sati itd. Naravno, ovo ne podrazumeva da je posao profesora u stilu: dođem, ispredajem, ispitam đake, dam kontolni, podelim kečeve, odem kući i baš me briga. Za svako predavanje se treba pripremiti, svaki kontrolni treba pripremiti, zatim ga pregledati, tu su sednice, popravni ispiti, priprema planova, ratovanje sa nezadovoljnim roditeljima i decom, pubertet (ne moj, nego učenika) i još štošta. Ipak, najveći problem rada u prosveti uvek su bile mizerne plate, a u periodu u kojem sam radio u prosveti nekako su bile na najnižim granama. (Istini za volju, kad god sam u bilo kojem trenutku razgovarao sa nekim ko je radio ili radi u prosveti, uvek mi je bilo rečeno da su plate u tom trenutku nekako na najnižim granama. Izgleda da je to hronična boljka prosvete, za koju teško da će ikad biti leka.) Da ne širim ovu digresiju previše, od prosvetarske plate se nije moglo preživeti (naročito imajući u vidu moj tadašnji podstanarski status i to da je proširenje porodice bilo godinama u planu, ali jednostavno nije bilo finansijskih mogućnosti za to), tako da sam u jednom trenutku teška srca (i dan-danas tvrdim da mi je posao u prosveti najbolji koji sam ikad radio) shvatio da nema napretka i da treba dići sidro i potražiti posao negde drugde. Sem toga, započeo sam postdiplomske studije i stekao stručni naziv specijaliste (postdiplomske studije u trajanju od godinu dana); imao sam ambiciju da postanem magistar (to se u vreme pre "Bolonje" tako zvalo), ali nisam imao finansijskih sredstava za dalje školovanje, tako da je bilo vrlo poželjno naći firmu koja bi bila voljna da uloži u moje usavršavanje (u pitanju je bila jedna godina koja je podrazumevala polaganje jednog ispita, seminarski rad i odbranu magistarske teze, imajući u vidu da sam već imao diplomu specijaliste; inače magistarske studije su trajale dve godine), a da zauzvrat dobije kvalitetnog stručnjaka, jer nisam bio ni početnik u poslu, imajući (u tom trenutku) 6 godina radnog iskustva, koje je, pored rada u prosveti, obuhvatalo i rad u proizvodnji.


Po završetku moje, kasnije će se ispostaviti, poslednje školske godine rada u prosveti, za vreme raspusta, još uvek nisam bio načisto da li da napuštam prosvetu i da tražim drugo radno mesto. U pravcu menjanja posla me je gurnuo jedan (sada, na žalost, pokojni) poznanik, koji mi je javio da je "Centroproizvod" (gde je on tada radio) raspisao konkurs za dva radna mesta (analitičar u laboratoriji) koja odgovaraju mom obrazovnom profilu. Usput mi je napomenuo da su (a da skoro niko, čak ni unutar firme, nije znao zašto) oba radna mesta oglašena za pripravnike. Na moju primedbu da ja nisam pripravnik, već da imam 6 godina radnog staža, pa da, prema tome, ne mogu da konkurišem na ta radna mesta, on mi je rekao da ja samo konkurišem, a da nije nikakav problem da se izmene uslovi konkursa; uostalom, čak i da se ne izmene, može da se sredi da ja budem primljen. Sem toga, objasnio mi je da "Centroproizvod" vodi računa o usavršavanju zaposlenih, da stalno postoje neki kursevi i obuke, pa da bi, samim tim, bilo vrlo izvesno da bi i moj završetak postdiplomskih studija bio finansiran! Pomislio sam da nemam šta da izgubim, a da mogu mnogo da dobijem ("Centroproizvod" je u tom trenutku bio poznat kao dobrostojeća firma, sa platama daleko iznad proseka - na osnovu plata ljudi koje sam poznavao, a koji su radili tamo, računao sam da će mi plata biti bar duplo veća, raznim viškovima koji su se delili radnicima - i o tome će biti reči kasnije), pa sam konkurisao.


Razgovor sa kandidatima je vodio direktor službe razvoja (inače osoba koja je srednju školu završila u generaciji kojoj sam i ja pripadao - ne mogu da upotrebim izraz "školski drug", jer ja društvo biram!!!), koji mi je rekao da nije problem što su radna mesta oglašena za pripravnike i da, ukoliko sam zainteresovan, mogu da budem primljen, a što se tiče činjenice da je konkurs ipak raspisan za pripravnike, vrlo jasno mi je stavio do znanja da će moj staž biti uzet u obzir i da neću biti pripravnik (ipak je u pitanju 20% od plate, a ja sam imao 6 godina radnog staža, bre!!!). Ja sam pokrenuo priču o mojim postdiplomskim studijama, rekavši da je u pitanju jedna godina koju bi "Centroproizvod" trebalo da finansira, a ne dve, na šta mi je on rekao da to nije nikakav problem i da samo konkurišem na fakultetu kad bude trebalo. (Kako se završila priča o mojim postdiplomskim studijama saznaćete kasnije.) Ah, kako sam bio, ne tako mlad, ali u svakom slučaju "neukusan", pa sam naseo na priču "školskog druga"!


(Kasnije se ispostavilo da je samo bio potreban magarac bez iskustva koji neće mnogo da pita i da izvoljeva, već da "nosi vodu", tj. da odrađuje posao, a da sam ja tu zbog svojeg iskustva legao, kako bi se reklo, "kao budali šamar". Da sam u tom trenutku tražio vilu na Dedinju, "Ferari" i doživotno besplatno letovanje na Jamajci, verovatno bih i u tom slučaju dobio uveravanje da to nije nikakav problem. Ali o tom potom.)


Kako god bilo (da ne detaljišem više o tome šta je ko rekao, predložio, uradio...), bio sam primljen u "Centroproizvod". Van sebe od sreće, pozdravio sam se sa kolegama iz škole, na moje, sada već bivše, radno mesto bila je primljena osoba koju sam ja preporučio (kako mi je taj lik uzvratio tu uslugu, nije tema ovog bloga; ipak, to možda zaslužuje da u jednom trenutku i bude spomenuto), a ja sam se zaputio na novo radno mesto na koje više nisam mogao da idem peške (ne budite bezobrazni, nisam mislio na WC, a još manje da sam ja car), već mi je trebalo oko sat ipo, uz menjanje 3 prevoza.


Prvog radnog dana rečeno mi je da se javim u Surčin, gde je bilo sedište firme. Kao što je svima koji su upoznati sa istorijom firme verovatno poznato, "Centroproizvod" je bio podeljen na tri fizički odvojena pogona: "Surčin" - gde su se, pored proizvodnje, nalazili i sedište firme, zajedničke službe, ERC itd, "Aromu" - gde sam ja radio (retko ko zna tačnu lokaciju, čak i kad mu se opiše gde se nalazi; najbolji orijentir je bio reći da se nalazi preko puta "FMP"-a na Banovom brdu) i "Bilje" (u Bavaništu nadomak Pančeva). Svaki pogon je imao svoju laboratoriju (jedan radnik primljen na konkursu je trebalo da radi u Surčinu, a drugi na Banovom Brdu, koliko sam shvatio celu priču, u Bavaništu nije bilo dovoljno ljudi u laboratoriji, ali tamo, bar za vreme dok sam ja radio u "Centroproizvodu" niko nije primljen) i svog šefa laboratorije. Laboratoriju u Surčinu je vodila žena koja je bila magistar (kasnije ćete shvatiti zašto to naglašavam), a laboratoriju na Banovom brdu jedna izuzetno simpatična bakica, koja je tu radila od osnivanja i koja je imala par godina do penzije, ali je bez obzira na to bila, kako bi se reklo, "živa vatra" (sram vas bilo ako ste pomislili nešto!!!) i sve probleme rešavala jako brzo u hodu. Mene su dodelili njoj i tako smo otišli na moje novo radno mesto. Usput mi je napomenula kako je pri kraju radnog veka i da joj je drago što je došao neko mlađi da ga nauči radu u laboratoriji, kako bi mogao da je zameni kada dođe vreme da ode u penziju. (Pretpostavljam da sam joj bio simpatičan jer je imala sina mojih godina. Međutim, nije se ona ništa pitala, ali o tom potom.)


Laboratorija je bila obična pogonska laboratorija, kakva se koristi za svakodnevne analize u prehrambenoj industriji. Ipak, bila je prostrana i dosta dobro opremljena, čak je, pored dosta drugih instrumenata, postojao i sasvim pristojan spektrofotometar koji, istini za volju, nije radio (pregorele su mu lampe), ali je ubrzo, na moju inicijativu, popravljen. (Kasnije sam inicirao i nabavku drugih instrumenata, koji nisu bili baš jeftini, ali za to se, moram biti iskren, u to vreme nikad nije štedelo. Nijedan drugi izdatak takođe nije bio sporan, jer proizvodnja nije smela da trpi, što je sasvim logično. Pitanje se postavljalo samo kada je u pitanju bilo plaćanje radnika, mada su, iskreno govoreći, plate uvek za vreme mog rada u "Centroproizvodu" bile redovne, osim meni na početku, ali o tome malo kasnije.)


Nekoliko dana po mom stupanju na posao, dostavljeno mi je rešenje o zasnivanju radnog odnosa. Pošto je (kao što sam već objasnio) "Centroproizvod" bio podeljen na tri fizički odvojena pogona, iz pogona u pogon se išlo samo ako je nešto hitno, pa mi je tako doneto i rešenje.


Kada sam pročitao šta piše u rešenju, umalo se nisam šlogirao! Prvo, tek kada sam primio rešenje, video sam da je obračunski koeficijent plate za analitičara dosta manji od koeficijenata ostalih radnika sa završenim fakultetom (Kvaka 22!), što mi niko ni u jednom trenutku nije rekao! (Neko će da kaže da je trebalo da se o tome detaljno raspitam na vreme. Ko kaže da nisam? Na žalost, niko od ljudi kod kojih sam se raspitivao u tom trenutku nije znao za to, već su kasnije saznali od mene.) Ruku na srce, bilo je još nekoliko radnih mesta (ja znam za ukupno 4; moguće da ih je bilo i više, ali ja lično nisam došao do informacije da ih je bilo još) koja su takođe bila inferiorna po plati u odnosu na ostala radna mesta sa fakultetom, što će kasnijom sistematizacijom (koja je usvojena oko godinu dana kasnije) na kraju biti ispravljeno. (Kako su se osećali oni koji su pre mene godinama radili na tim radnim mestima, posebna je priča.) Drugo (druga Kvaka 22!), u rešenju mi je stajalo da sam primljen kao pripravnik!!! (2 x Kvaka 22 = Kvaka 44.) Sve u svemu, kada sam to preračunao u dinare, ispalo je da sam promenio radno mesto za jedva nekih 10% veću platu! Koliko se to isplatilo, ostavljam čitaocima da prosude sami. Van sebe od besa, otišao sam pravo u Surčin i uleteo u pravnu službu, a kada sam pitao zašto sam dobio rešenje za pripravnika iako mi je rečeno nešto sasvim drugo, ne pogledavši me oduvali su me pričom da je konkurs raspisan za pripravnike i da sam zato morao da budem primljen kao pripravnik! Ne mogu da kažem da nisam imao crnih slutnji u pogledu te nesrećne reči "pripravnik"  koja je stajala u oglasu, ali uveravanja sa raznih strana (od kojih sam neka već naveo) da to nije bitno (a ispostavilo se da je bilo i te kako bitno!) su mi otupela opreznost... Koliko muke sam imao da se rešim statusa pripravnika, čitaćete kasnije.