"Sve su firme šampionske, razlika je samo u kompenzaciji."
Došlo je vreme da zloupotrebim ovaj blog i da malo opišem kako se moja malenkost (na žalost) našla u "Centroproizvodu". Ipak, kasnije ćete shvatiti da je i ta zloupotreba u cilju razjašnjenja nekih odnosa u pokojnoj firmi, jer baca svetlo na razne misaone procese koji su se odvijali unutar nje.
Pre nego što sam zasnovao radni odnos u "Centroproizvodu", radio sam kao profesor u školi koja je bila toliko blizu mesta na kojem sam u tom trenutku stanovao da sam na posao mogao da idem peške. Koliko god bio ozloglašen, rad u prosveti ima i svojih prednosti: razni raspusti (koji se u to vreme - ne znam kakva je sada situacija - zvanično nisu računali kao godišnji odmor, zašto to naglašavam, budite strpljivi i nastavite sa čitanjem, pa će vam biti jasno; druga je stvar to što zaposleni u prosveti nisu bezobrazni da još pored raspusta traže i da koriste odmor, ili bar meni lično nije poznat takav slučaj), radno vreme koje je kraće od 8 sati itd. Naravno, ovo ne podrazumeva da je posao profesora u stilu: dođem, ispredajem, ispitam đake, dam kontolni, podelim kečeve, odem kući i baš me briga. Za svako predavanje se treba pripremiti, svaki kontrolni treba pripremiti, zatim ga pregledati, tu su sednice, popravni ispiti, priprema planova, ratovanje sa nezadovoljnim roditeljima i decom, pubertet (ne moj, nego učenika) i još štošta. Ipak, najveći problem rada u prosveti uvek su bile mizerne plate, a u periodu u kojem sam radio u prosveti nekako su bile na najnižim granama. (Istini za volju, kad god sam u bilo kojem trenutku razgovarao sa nekim ko je radio ili radi u prosveti, uvek mi je bilo rečeno da su plate u tom trenutku nekako na najnižim granama. Izgleda da je to hronična boljka prosvete, za koju teško da će ikad biti leka.) Da ne širim ovu digresiju previše, od prosvetarske plate se nije moglo preživeti (naročito imajući u vidu moj tadašnji podstanarski status i to da je proširenje porodice bilo godinama u planu, ali jednostavno nije bilo finansijskih mogućnosti za to), tako da sam u jednom trenutku teška srca (i dan-danas tvrdim da mi je posao u prosveti najbolji koji sam ikad radio) shvatio da nema napretka i da treba dići sidro i potražiti posao negde drugde. Sem toga, započeo sam postdiplomske studije i stekao stručni naziv specijaliste (postdiplomske studije u trajanju od godinu dana); imao sam ambiciju da postanem magistar (to se u vreme pre "Bolonje" tako zvalo), ali nisam imao finansijskih sredstava za dalje školovanje, tako da je bilo vrlo poželjno naći firmu koja bi bila voljna da uloži u moje usavršavanje (u pitanju je bila jedna godina koja je podrazumevala polaganje jednog ispita, seminarski rad i odbranu magistarske teze, imajući u vidu da sam već imao diplomu specijaliste; inače magistarske studije su trajale dve godine), a da zauzvrat dobije kvalitetnog stručnjaka, jer nisam bio ni početnik u poslu, imajući (u tom trenutku) 6 godina radnog iskustva, koje je, pored rada u prosveti, obuhvatalo i rad u proizvodnji.
Po završetku moje, kasnije će se ispostaviti, poslednje školske godine rada u prosveti, za vreme raspusta, još uvek nisam bio načisto da li da napuštam prosvetu i da tražim drugo radno mesto. U pravcu menjanja posla me je gurnuo jedan (sada, na žalost, pokojni) poznanik, koji mi je javio da je "Centroproizvod" (gde je on tada radio) raspisao konkurs za dva radna mesta (analitičar u laboratoriji) koja odgovaraju mom obrazovnom profilu. Usput mi je napomenuo da su (a da skoro niko, čak ni unutar firme, nije znao zašto) oba radna mesta oglašena za pripravnike. Na moju primedbu da ja nisam pripravnik, već da imam 6 godina radnog staža, pa da, prema tome, ne mogu da konkurišem na ta radna mesta, on mi je rekao da ja samo konkurišem, a da nije nikakav problem da se izmene uslovi konkursa; uostalom, čak i da se ne izmene, može da se sredi da ja budem primljen. Sem toga, objasnio mi je da "Centroproizvod" vodi računa o usavršavanju zaposlenih, da stalno postoje neki kursevi i obuke, pa da bi, samim tim, bilo vrlo izvesno da bi i moj završetak postdiplomskih studija bio finansiran! Pomislio sam da nemam šta da izgubim, a da mogu mnogo da dobijem ("Centroproizvod" je u tom trenutku bio poznat kao dobrostojeća firma, sa platama daleko iznad proseka - na osnovu plata ljudi koje sam poznavao, a koji su radili tamo, računao sam da će mi plata biti bar duplo veća, raznim viškovima koji su se delili radnicima - i o tome će biti reči kasnije), pa sam konkurisao.
Razgovor sa kandidatima je vodio direktor službe razvoja (inače osoba koja je srednju školu završila u generaciji kojoj sam i ja pripadao - ne mogu da upotrebim izraz "školski drug", jer ja društvo biram!!!), koji mi je rekao da nije problem što su radna mesta oglašena za pripravnike i da, ukoliko sam zainteresovan, mogu da budem primljen, a što se tiče činjenice da je konkurs ipak raspisan za pripravnike, vrlo jasno mi je stavio do znanja da će moj staž biti uzet u obzir i da neću biti pripravnik (ipak je u pitanju 20% od plate, a ja sam imao 6 godina radnog staža, bre!!!). Ja sam pokrenuo priču o mojim postdiplomskim studijama, rekavši da je u pitanju jedna godina koju bi "Centroproizvod" trebalo da finansira, a ne dve, na šta mi je on rekao da to nije nikakav problem i da samo konkurišem na fakultetu kad bude trebalo. (Kako se završila priča o mojim postdiplomskim studijama saznaćete kasnije.) Ah, kako sam bio, ne tako mlad, ali u svakom slučaju "neukusan", pa sam naseo na priču "školskog druga"!
(Kasnije se ispostavilo da je samo bio potreban magarac bez iskustva koji neće mnogo da pita i da izvoljeva, već da "nosi vodu", tj. da odrađuje posao, a da sam ja tu zbog svojeg iskustva legao, kako bi se reklo, "kao budali šamar". Da sam u tom trenutku tražio vilu na Dedinju, "Ferari" i doživotno besplatno letovanje na Jamajci, verovatno bih i u tom slučaju dobio uveravanje da to nije nikakav problem. Ali o tom potom.)
Kako god bilo (da ne detaljišem više o tome šta je ko rekao, predložio, uradio...), bio sam primljen u "Centroproizvod". Van sebe od sreće, pozdravio sam se sa kolegama iz škole, na moje, sada već bivše, radno mesto bila je primljena osoba koju sam ja preporučio (kako mi je taj lik uzvratio tu uslugu, nije tema ovog bloga; ipak, to možda zaslužuje da u jednom trenutku i bude spomenuto), a ja sam se zaputio na novo radno mesto na koje više nisam mogao da idem peške (ne budite bezobrazni, nisam mislio na WC, a još manje da sam ja car), već mi je trebalo oko sat ipo, uz menjanje 3 prevoza.
Prvog radnog dana rečeno mi je da se javim u Surčin, gde je bilo sedište firme. Kao što je svima koji su upoznati sa istorijom firme verovatno poznato, "Centroproizvod" je bio podeljen na tri fizički odvojena pogona: "Surčin" - gde su se, pored proizvodnje, nalazili i sedište firme, zajedničke službe, ERC itd, "Aromu" - gde sam ja radio (retko ko zna tačnu lokaciju, čak i kad mu se opiše gde se nalazi; najbolji orijentir je bio reći da se nalazi preko puta "FMP"-a na Banovom brdu) i "Bilje" (u Bavaništu nadomak Pančeva). Svaki pogon je imao svoju laboratoriju (jedan radnik primljen na konkursu je trebalo da radi u Surčinu, a drugi na Banovom Brdu, koliko sam shvatio celu priču, u Bavaništu nije bilo dovoljno ljudi u laboratoriji, ali tamo, bar za vreme dok sam ja radio u "Centroproizvodu" niko nije primljen) i svog šefa laboratorije. Laboratoriju u Surčinu je vodila žena koja je bila magistar (kasnije ćete shvatiti zašto to naglašavam), a laboratoriju na Banovom brdu jedna izuzetno simpatična bakica, koja je tu radila od osnivanja i koja je imala par godina do penzije, ali je bez obzira na to bila, kako bi se reklo, "živa vatra" (sram vas bilo ako ste pomislili nešto!!!) i sve probleme rešavala jako brzo u hodu. Mene su dodelili njoj i tako smo otišli na moje novo radno mesto. Usput mi je napomenula kako je pri kraju radnog veka i da joj je drago što je došao neko mlađi da ga nauči radu u laboratoriji, kako bi mogao da je zameni kada dođe vreme da ode u penziju. (Pretpostavljam da sam joj bio simpatičan jer je imala sina mojih godina. Međutim, nije se ona ništa pitala, ali o tom potom.)
Laboratorija je bila obična pogonska laboratorija, kakva se koristi za svakodnevne analize u prehrambenoj industriji. Ipak, bila je prostrana i dosta dobro opremljena, čak je, pored dosta drugih instrumenata, postojao i sasvim pristojan spektrofotometar koji, istini za volju, nije radio (pregorele su mu lampe), ali je ubrzo, na moju inicijativu, popravljen. (Kasnije sam inicirao i nabavku drugih instrumenata, koji nisu bili baš jeftini, ali za to se, moram biti iskren, u to vreme nikad nije štedelo. Nijedan drugi izdatak takođe nije bio sporan, jer proizvodnja nije smela da trpi, što je sasvim logično. Pitanje se postavljalo samo kada je u pitanju bilo plaćanje radnika, mada su, iskreno govoreći, plate uvek za vreme mog rada u "Centroproizvodu" bile redovne, osim meni na početku, ali o tome malo kasnije.)
Nekoliko dana po mom stupanju na posao, dostavljeno mi je rešenje o zasnivanju radnog odnosa. Pošto je (kao što sam već objasnio) "Centroproizvod" bio podeljen na tri fizički odvojena pogona, iz pogona u pogon se išlo samo ako je nešto hitno, pa mi je tako doneto i rešenje.
Kada sam pročitao šta piše u rešenju, umalo se nisam šlogirao! Prvo, tek kada sam primio rešenje, video sam da je obračunski koeficijent plate za analitičara dosta manji od koeficijenata ostalih radnika sa završenim fakultetom (Kvaka 22!), što mi niko ni u jednom trenutku nije rekao! (Neko će da kaže da je trebalo da se o tome detaljno raspitam na vreme. Ko kaže da nisam? Na žalost, niko od ljudi kod kojih sam se raspitivao u tom trenutku nije znao za to, već su kasnije saznali od mene.) Ruku na srce, bilo je još nekoliko radnih mesta (ja znam za ukupno 4; moguće da ih je bilo i više, ali ja lično nisam došao do informacije da ih je bilo još) koja su takođe bila inferiorna po plati u odnosu na ostala radna mesta sa fakultetom, što će kasnijom sistematizacijom (koja je usvojena oko godinu dana kasnije) na kraju biti ispravljeno. (Kako su se osećali oni koji su pre mene godinama radili na tim radnim mestima, posebna je priča.) Drugo (druga Kvaka 22!), u rešenju mi je stajalo da sam primljen kao pripravnik!!! (2 x Kvaka 22 = Kvaka 44.) Sve u svemu, kada sam to preračunao u dinare, ispalo je da sam promenio radno mesto za jedva nekih 10% veću platu! Koliko se to isplatilo, ostavljam čitaocima da prosude sami. Van sebe od besa, otišao sam pravo u Surčin i uleteo u pravnu službu, a kada sam pitao zašto sam dobio rešenje za pripravnika iako mi je rečeno nešto sasvim drugo, ne pogledavši me oduvali su me pričom da je konkurs raspisan za pripravnike i da sam zato morao da budem primljen kao pripravnik! Ne mogu da kažem da nisam imao crnih slutnji u pogledu te nesrećne reči "pripravnik" koja je stajala u oglasu, ali uveravanja sa raznih strana (od kojih sam neka već naveo) da to nije bitno (a ispostavilo se da je bilo i te kako bitno!) su mi otupela opreznost... Koliko muke sam imao da se rešim statusa pripravnika, čitaćete kasnije.
Нема коментара:
Постави коментар