"Kraj će biti veoma tužan... Samo se vi smejte!"
Ostao sam dužan cenjenim (a do sada verovatno već i smorenim) čitaocima završetak priče o mom finansiranju postiplomskih studija od strane "Centroproizvoda". Pa, da završim i tu epizodu...
Došlo je vreme za upis postiplomskih studija. U međuvremenu sam se rešio statusa pripravnika i nadao sam se da su neprijatne epizode ostale iza mene (svaki početak je težak, ali da je težak i nastavak...). Po završetku jednog od redovnih sastanaka sa direktorom razvoja, podsetio sam ga na obećanje koje mi je dao prilikom razgovora za posao o tome kako će firma finansirati završetak mojih postdiplomskih studija. Njegov odgovor je bio da firma trenutno stoji malo lošije nego ranije, ali pošto je u pitanju samo jedna godina, da ja konkurišem i da ne brinem o tome. Naravno, i konkurisanje za potdiplomske studije se plaćalo (i to ne baš malo, u pitanju je bilo dobrih 20% moje ne baš velike plate, a u to vreme supruga mi je bila bez posla, jer se neposredno pre toga porodila), međutim, tada mi je bilo obećano da će mi to biti refundirano, tako da sam stisnuo zube i odvojio novac za konkurs od dečijih usta.
Prethodne radnje konkurisanju na postiplomske studije (to čitaoci koji su ih završili znaju, ali vredi sa tim upoznati i ostale) podrazumevaju i pronalaženje mentora koji daje saglasnost kandidatu za upis i određivanje teme za magistarsku tezu. Pošto sam pronašao profesora koji je trebalo da mi bude mentor i dogovorio se sa njim oko teme, prikupio sam sva potrebna dokumenta i uplatio konkurs. Ubrzo sam bio obavešten da sam primljen i da je potrebno uplatiti školarinu kako bih se upisao.
Obavestio sam direktora razvoja o tome, rekavši da bi trebalo uplatiti školarinu. Međutim, bio sam hladnokrvno otkačen pričom da firma sada nema para i da neće moći da finansira moje školovanje. Kad sam mu rekao da sam već konkurisao (i pri tome izdvojio priličnu svotu novca za konkurs), samo mi je rekao da pošaljem uplatnicu, pa će videti da li to može da mi se refundira. Verovatno već pogađate da od refundiranja nikad ništa nije bilo. Žao mi je samo što nisam sačuvao uplatnicu, da je uramim i okačim na vidnom mestu, kako bi me stalno podsećala da ljudima ne treba verovati. Tako se i ova epizoda završila neslavno, a nekako posle toga direktor razvoja nije sa zaposlenima u laboratoriji držao sastanak svake nedelje...
Post Scriptum 1: U toku mog kasnijeg rada u "Centroproizvodu" saznao sam da su pojedinim zaposlenima (u periodima i pre i posle mog dolaska) finansirane postdiplomske studije, pravosudni ispiti i još štošta. Marfi ili Orvel?
Post Scriptum 2: Posle ove epizode, izgubio sam volju za daljim usavršavanjem. Nazovite me sujevernim, ali moja ambicija da se dalje školujem mi nije donela ništa dobro, pa sam od toga odustao.
Post Scriptum 3: Sasvim slučajno, desilo se da sam nešto ipak dobio od firme, a to je bio kurs Visual Basic-a. Vršena je anketa o tome ko bi iz firme želeo da ide na kurs računara. Pošto sam već imao neka znanja iz te oblasti, nisam želeo da idem na osnovni kurs računara, ali interesovalo me je koliko bi koštao ovaj kurs (mada teško da bih mogao da izdvojim novac za njega), pa sam zvao školu računara u kojoj su ove obuke bile organizovane da pitam. Nekako je došlo do greške, pa su me upisali na kurs i naplatili od firme! Direktor razvoja je besneo zbog toga, ali nije bilo povratka, jer je novac već bio uplaćen. Eto, da se pohvalim da sam bar nešto uspeo da izvučem...
Нема коментара:
Постави коментар